Koliko smo samo puta čuli za izraz – vatrogasne mjere. Nekako, uz tu se sintagmu uvijek nalazio i izraz – gorući problemi. Dakle, vatrogastvo u svakodnevnoj političkoj i gospodarskoj terminologiji, u medijima, na usnama političara i novinara.
Vatrogasci niti su zaslužni niti krivi za uporabu ovakvih izraza. To više pokazuje kako drugi doživljavaju vatrogastvo. Dakle, kad nešto pođe loše i postane “gorući problem” potrebne su “vatrogasne mjere”. Time se valjda misli na brzo i učinkovito djelovanje, ali koje često podliježe kritici, jer umjesto da se “gorući problem” nije ni pojavio, sada se mora pribjeći tim “vatrogasnim mjerama” koje nisu baš najpametnije ili ostavljaju štetu i druge posljedice.
Naoko, sličnost s vatrogastvom je primjetna. I vatrogasci više vole preventivu nego intervenciju, više vole kada se ne događaju nesreće, akcidenti, nepažnja. Pa i namjerno paljenje vatre. Vatrogasac bi radije da ne mora gasiti “gorući problem”.
E, sada. Zapravo postoji samo sličnost uporabe tih poštapalica u govoru i stvarnog vatrogastva. Suština je sasvim drugačija. Naime, upravo političari, a nekada i ekonomisti ne uočavaju problem dok ne postane “gorući”, a tek kad ga uoče smišljaju mjere kojima bi ga obuzdali.
Vatrogasac zna da će požari izbijati (jednako tako i drugi akcidenti), pa stoga obavljaju pomnu pripremu. Oni neprekidno nabavljaju i njeguju tehniku, pripremaju taktiku djelovanja, obrazuju se za razne oblike rada, održavaju vježbe i natjecanja, da ne kažem da donose pravilnike o radu, standardne operativne postupke, pa i planiraju nabavu i druge segmente cijelu godinu unaprijed.
I kako je onda to slično onim “vatrogasnim mjerama” o kojima često slušamo u medijima? Kamo sreće da se u svim profesijama pomnije planiraju nepredvidljivi, a opet tako izvjesni događaji kao u vatrogastvu! Na kraju, ni sami požari baš nisu slični društvenim “gorućim problemima”. Nekako, više peku…
Mjere koje koristi vatrogasac su često drastične. Ali, i ljekovite. Kada drastične mjere koriste drugi, to se počesto ne sviđa medijima. Pa niti dijelu građana. Dakle, i tu nema usporedbe – jer vatrogasce morate voljeti i kad vam zaliju kuću vodom ili pjenom, ili “precvikaju” automobil. To je sve za vaše dobro. Porast cijene prijevoza ili hrane nikome nije drag. Mada je i to za naše dobro, tako vele.
Sad zamislite obratno: kada bi se vatrogasni termini počeli primjenjivati u svakodnevnom životu. Pa bismo tako dobili ne samo “vladinu intervenciju”, već bi imunitet saborskog zastupnika mogao postati “osobnom zaštitnom opremom”, postupci zviždača po tvrtkama “vatrodojavom” a što bi bio “izolacioni aparat” u politici mogu samo nagađati. Već postoje političke “platforme”, a zamislite onda političke “ljestve”, mada i toga već ima kad bolje razmislim. Nakon nekih stranačkih skupova mogla bi se provesti “asanacija terena”, a neki su političari već navikli da im se osigurava “perimetar”. I iza sebe ostavljaju “opožareno područje”. Jedino, mnogi od njih ne bi voljeli “minimalni standard” kad već imaju “maksimalni”.
Slijedom terminologije, zamislite da se i u praksi, recimo saborski zastupnici moraju ponašati na način vatrogasaca. Pa tako recimo štrajkaju ljudi u nekoj tvornici. I traže nekog iz Vlade ili Sabora. Pa se čuje na zvučnik: “Ministar Šuker, hitno u Dalmatinku Novu na intervenciju”. Pa se Šuki spusti niz štangu i trk u službeni bembač s rotirkom. Vrijeme intervencije – do 15 minuta. U intervenciji primijeniti obećanja i pjenu od šampanjca. Ili, recimo, seljaci izađu s traktorima na ceste, a razglas javlja – “Ministar Čobanković, tehnička intervencija na D23”. I Čobi se pojavi za 10 minuta i primjeni standardni operativni postupak (rast cijena otkupa mlijeka i pšenice, uz djelovanje povećanja poticaja).
Išlo bi to i za oporbu. Recimo, operativni centar javlja Milanoviću: “Bandić nestašan u Zagrebu, opet prodaje zemljišta”. I Milanović u (naravno crveno) vozilo i intervenira. Gasi Bandića sa šest gradskih vijećnika. I koalicijskim partnerom. Kombinirano je to sredstvo za gašenje, ljudi moji.
E, to bi bile vatrogasne mjere u politici. One prave.
I još nešto. Slijedom primjene vatrogasne stvarnosti na naše drage sabornike, zamislite kada bi sabor neprekidno zasjedao, recimo u četiri smjene, a svaka saborska smjena da ima svojeg zapovjednika. I nema replike, zapovijed je zapovijed. Ošurili bismo onaj europski paket zakona za pristup u roku od tri mjeseca. U EU bismo uletjeli kao navalno vozilo.
I pogasili usput još i europske “goruće probleme”.