Eto Štrcka nakon kratke pauze. Za to vrijeme dečki su se pobrinuli da lonac vatrogastva opet zakuha. Kao da nije dosta kuhao…
Dakle, naša se Vlada kad je došla na vlast primila vatrogastva. Te treba Zakon o zaštiti i spašavanju, Zakon o vatrogastvu, uredbe, propisi, standardi itd. Pa su oformljene radne grupe, komisije, uprave i ostalo. Pa se na kraju donio jedan zakon, ostali stoj.
Još je Churchill rekao da kad želi da se neki problem ne riješi, onda treba praviti komisije i odbore.
Tijekom cijele 2004. godine nitko od zakonodavaca nije imao petlju reći: razdvojimo profesionalno vatrogastvo od dobrovoljnog, ukinimo postojeće tenzije i dajmo okvir da svatko radi svoje. Jer profesionalizam i dobrovoljstvo su dvije različite stvari i ne treba ih trpati u jednu košaru.
Ali, nećeš. Zakon o vatrogastvu preselio se u «izmjene i dopune», pa onda niti to. I taman misliš da je to samo očuvanje nekakvog statusa quo, kad stiže golgeter Šuker. Ministar financija na prijedlog minimalnog standarda odvraća da sadašnji zakon o vatrogastvu ukida sam sebe, tj. obveze države i lakonski zaključuje da država za vatrogastvo, ono profesionalno koje je gle čuda odjednom odijeljeno od dobrovoljnoga – ne daje niti lipe!
E, sad, tu je i kvaka. Naime, nije jasno kako jedna odredba zakona može biti napravljena tako da vremenski traje, iako se zakoni donose na neodređeno vrijeme. Malo je to protuustavno. Pa onda zahvaljujući jednom članku zakona ministar kao u samoposlugi može birati koji članak zakona će vrijediti, a koji neće. Zato je to autogol s centra. Ministar Šuker zaslužio je prezime, ali u obratnom smislu.
Jer, i oporba se primila posla. Na pomolu je škandal. Trese se Vlada, onako lagano. Pa će, kažu, Vlada donijeti neke hitne odluke. Sada će odjednom Zakon o vatrogastvu, koji cijele godine stoji poput kule od bjelokosti, biti izmijenjen u roku odmah. Za pol ure. Jednoga četvrtka možda. Pa će profesionalni vatrogasci dobiti lovu.
Nažalost, sve ostalo vjerojatno će ostati isto. Dakle, i u 2005. gloženje oko toga što je profesionalno vatrogastvo. Gloženje za kolektivni. Gloženje za minimalni vatrogasni standard. Gloženje oko opreme. Gloženje tko je tko u hrvatskom vatrogastvu. I tako dalje…
A uopće se ne radi o ničemu nego o samo jednome: ako ova zemlja misli ući u Europsku uniju, mora urediti sva područja svoga života, pa tako i vatrogastvo. Evo, kako se sa Srbima dobro slažemo. Sa Crnogorcima nikad nismo ni ratovali, kažu. I Slovenci su naši prijatelji (otkrivaju toplu vodu). Za Mađare ni neznaš da su ti susjedi. Talijani su nam dražesni (osim onog jednog koji želi našu obalu i otoke i nekakvih ribarica koje navodno pucaju po našim brodovima). I s Bosancima se imamo rad, usprkos Dejtonu. Prava idila.
I pravosuđu je krenulo. Sporovi sada traju daleko manje. Umjesto trideset, samo pet godina. Zdravstvo je ozdravilo. Jest da broje mrtve još od Baxtera, ali idemo dalje. Školstvo nam je prva liga. Tu i tamo đaci vade noževe, ali inače nije loše. Gospodarstvo se sjetilo, pa počelo izvoziti. Tu i tamo se nekog i zaposli. U športu smo sve bolji, ipak se kreće. Vraća se dug umirovljenicima. Pa umirovljenici više neće imati dug, biti će im kraći.
Vlada je u takvim uvjetima mira i ljubavi napravila i projekt Ťotvorena-vratať. Svaki građanin je dobrodošao. Idu predsjednički izbori, idu i lokalni. Zaustavili smo vanjski dug. Isplatili smo pšenicu kao nitko do sad. Sredićemo mi i skupi benzin, pa i telefoniranje koje je skupo kao da je Hrvatska na Marsu. Danke, Deutschland.
Pa, dobro, dajte konačno sredite i to vatrogastvo da se konačno zna tko je tko i gdje. Pomirite nas sa Šukerom. Nećete valjda čekati žarko ljeto 2005., kada članak 58. neće biti važan, već će biti važni sami vatrogasci. Ili hoćete da vam Šuker gasi?