Spomen svakog dana

Gledam dječake i djevojčice koji su možda i prvi put u životu uzeli u ručice kante s vodom, te se silno trude čuvenom brentačom srušiti metu. Ima tu i smijeha, igre, prolivene vode i padova u žurbi. Ima tu i suza kada ekipa ne postigne očekivani rezultat.
I gledam ih misleći kako možda među njima sada trčkara budući glavni vatrogasni zapovjednik, predsjednik kojeg dobrovoljnog društva, profesionalni vatrogasac i tko zna tko sve ne. Ovi doživljaji u toj ranoj vatrogasnoj dobi urezati će im se i vjerojatno mnogo puta dovesti na raskrižje: postati vatrogasac ili ne.
Natjecanja poput Kupa ŤČetiri rijekeť i drugih svakako razvijaju vatrogasnu osobnost mladih. Privučeni vatrogastvom, oni se okupljaju, druže, dijele dobro i zlo. Čine to u dobrovoljnim društvima od kojih su neka stara više od stotinu godina, a neka su utemeljena nedavno. Njima to zapravo ne igra ulogu: odore starijih, oprema, vozila, sve to utječe na njihov izbor i privlači ih poput šarenog luna-parka. Za početak.
Poslije saznaju bit vatrogastva, ali i njegove teže strane. Saznaju da biti vatrogasac nije posao poput ostalih – da je to vječita opasnost pri nesebičnom spašavanju drugih ljudi i njihove imovine. I da se to najčešće radi u uvjetima koji nikako nisu idealni.
Ali žar tog natjecanja, pa ono postrojavanje i dijeljenje priznanja, a još kada se upale sirene na vozilima… Za male glave veliki je to doživljaj nakon kojeg se čvrsto spava i sanja intervencije, borbu s vatrom, te na kraju i ono zadovoljstvo kada se uspije spasiti, kada vatrogasac postaje heroj.
U tim razmišljanjima misli kreću ka otoku Kornatu i njegovim žalosnim zbivanjima iz 2007. godine. More tinte je proliveno oko tog događaja, a da je malo tko napisao ponešto o jednoj drugačijoj pozadini stvari. Gledajući ljude koji su izgubili živote na Kornatu, primjetno je da su bili okupljeni iz raznih sredina priobalja, te da su bili različitih dobi i iskustava. Od onih najmlađih, pred kojima je bio radni vijek operativnog vatrogasca, do starijih koji su već bili na zalazu karijere. Humanost i hrabrost bili su im zajednički motiv.
Najteže je njihovim bližnjima, koji su ih nepovratno izgubili. Ali, onda se spominju odličja, spomenici, nekakve nadoknade i druge proceduralne stvari. Spominje se i istraga uzroka, moralna i politička odgovornost i druge teške rečenice. I svatko tu ima nešto za reći.
Ginuli su vatrogasci i prije Kornata, ginuti će nažalost i poslije. Vatrogastvo je opasna profesija. Ali, nikad do sad, a vjerojatno ne i dugo dugo još na jednome mjestu neće stradati njih dvanaestorica.
U povijesti svjetskog vatrogastva najviše vatrogasaca na jednom mjestu poginulo je pri rušenju tornjeva blizanaca u Americi. I danas traju rasprave je li se radilo o terorizmu, ili je cijeli događaj koji je odjeknuo svijetom bio nekako namješten, rezultat neke političke konspiracije. Takve će rasprave trajati još godinama, pa i desetljećima. Vjerojatno i istrage.
I u nas se raspravlja o uzrocima pogibije naših vatrogasaca. Nagađa se, pa čak spominju neke konspiracije.
Pogledajmo kako se Amerika suočila s posljedicama tragedije u kojoj je nestao dobar dio vatrogasaca New Yorka. Odana im je svaka dužna ovozemaljska počast, odana je i duhovna počast u crkvama. Čuva se uspomena. Niti jedno ime nije izostavljeno sa sviješću da je iza svakog imena bio živ čovjek, kolega vatrogasac, otac, brat, sin, prijatelj… Amerika nije podizala sporadične spomenike, ali je čitavo zvanje vatrogasca izdigla na pijedestal zahvalnosti i ljubavi. I prionula stvaranju novog, snažnijeg njujorškog vatrogastva.
Da, obilježavaju se obljetnice. Najljepša obljetnica je svakodnevna, bez obzira na datum. Onda kada dolaze mladi i novi ljudi, kada se nabavlja oprema, kada se uči, kada se radi. To je spomenik poginulima, gdje Amerika kaže: ŤNiste zaboravljeni, a vaše djelo nastavljamo ponosno, pripravni na svakodnevne intervencijeť. I usprkos tom američkom prkosu, tuga je ostala, ljudi nedostaju svojim obiteljima.
Obilježeni tugom zbog gubitka kolega i prijatelja, rastuženi što ne možemo učiniti više, i u Hrvatskoj bismo mogli prionuti radu koji bi doveo da cijeli vatrogasni sustav bude najbolji spomenik svim poginulim vatrogascima, ne samo stradalnicima Kornata.
Patetično od Štrcka? Možda. Ali, nekako osjećam da nam druge nema.
Nije samo pregolema tuga kada pogine mlad vatrogasac. Tuga je u činjenici da nam je živ i radostan tijekom sljedećih desetljeća svojim vrijednim rukama mogao spasiti mnogo života, mnogo naše obale i naših dobara. Taj spomen doziva svakodnevno, kada gori obična štala, kada gori nečiji stan ili kuća, kada nam gori raslinje i tvornica.
Svakog čovjeka kojeg gubimo, ne gubimo samo trenutačno. Gubimo ga zauvijek, za sve one sretne dane kada je trebao biti među nama u vječitoj borbi, ne samo s vatrom, već i na prometnicama, u tehničkim intervencijama – svuda. A u obitelji – to da i ne spominjemo…
Zato taj čovjek nije gubitak i tuga samo svojoj obitelji, tuga je velika u vatrogasnoj obitelji u cjelini.
Sada na drugi način gledam ovu djecu koja dolazi na natjecanja. Kada im je vatrogastvo još uvijek odora i sirena, kantica s vodom i bitka s vremenom. Kada još nemaju pojma da je vatrogastvo i smrt i borba sa stihijom, rješavanje problema i počesto utrka za život.
To je spomen i Kornata i svih poginulih vatrogasaca na svim mjestima.
Svakoga dana.