Naslov vas čudi? I mene je prepala misao koja mi se javila u glavi dok sam razmišljao o našem vatrogastvu.
Nemojte mi odmah spočitavati jeftine štoseve poput «zna mala sa štrcaljkama», «gasila je i ona požar», «koji mlaz», «je’l to pjena ili…» itd. Nije mi cilj vrijeđati dotičnu (još uvijek) gospođicu, već stvarno analizirati neke naše hrvatske fenomene (to nisu ljudi sa fenom, već pojave zbog kojih je nastao vic: koja je razlika između Hrvatske i Marsa? – nikakva, ni tamo ni ovdje nema uvjeta za život.)
Naime, zgodna je to usporedba: naša opjevana i raspjevana Seve, koja po večeri može ubrat i 10 somova eura (ušla mala u Europu već odavno), i naš profesionalni vatrogasac koji riskira svoju glavu za tuđu imovinu i tuđe živote za crkavicu o kojoj bi vam sve mogao reći (i kaže nam) Mladen Magdić, šef vatrogasnih sindikalaca (i svatko od onih koji tu crkavicu prima). Čitao sam svojevremeno podatke o milijunima eura koje nam štede vatrogasci. Da ih zapadne barem deset posto te svotice, ali…
No, pjevačica proročanskih hitova «Mala je dala», «To je moja stvar» i «Krivi spoj» daleko je cjenjenija u hrvatskom društvu nego prosječan vatrogasac. Seve vrijedi, a vatrogasac sa štrcaljkom ionako riskira glavu jer to voli, jer je human, jer bi za drugoga poginuo. Plaću za to primiti će na onome svijetu, a nikako se ne smije odati užicima primjerice na kakvoj jahti. Osim toga, novac kvari ljude.
Kada Seve snimi film, saborski zastupnici o tome danima raspravljaju. Kada vatrogasci traže bolji zakon o vatrogastvu, trebaju mjeseci da se to dovuče do sabornice. Kada Severinica naša svestrana organizira pressicu, evo čete (ma što čete, divizije) novinara opremljenih do zuba. Kada bi vatrogasci nešto rekli, nigdje nikoga…
Shvatite, ljudi, ušli smo u potrošačko društvo, to je popraćeno i potrošačkim medijima. Televizije nas zasipaju reklamama i stvaraju umjetnu stvarnost u kojoj požari dolaze na red tek kada se pokažu komercijalno isplativom temom. Kada se to i dogodi, o požarima na TV pričaju duboko dekoltirane manekenke jezičnih sposobnosti petogodišnjaka…
Severina se odlično uklopila, ona je proizvod uvozno-izvoznog kupi-prodaj hrvatskoga društva. Vatrogasci nisu marketinški isplativi, oni su dosadni. Seve nije kriva – ona je samo davno skužila kakav je marketing (rek o bi Mesić) učinkovit i ne bi me čudilo da se u ovoj zemlji čuda na kraju ispostavi da je sama lansirala onih famoznih 11 minuta.
Onda se javljaju menadžeri i muzikanti koji bi opalili koncert podrške jadnoj Severinici. Kao, ona je ta koja je ugrožena ovdje. Zamislite da vaš Štrcko predloži koncert podrške vatrogasnom zapovjedniku Goranu Frankoviću? Smijala bi mu se Hrvatska, ako bi uopće čula takvu ideju. Ma, smijao bi se i sam Goran…
Severinu je potom smijenio nogomet. Iz Portugala se javljaju razne face i svi pričaju kako je tamo vruće, plus četrdeset. Još nisam dobio podatak od gospode ima li uopće u Portugalu vatrogasaca i ljetnih požara, kako su dečki opremljeni i koliko ih plaćaju. Općenito, vatrogastvo se malo spominje sve dok Mesić, Račan ili neka druga veličina ne dođe u «obilazak požarišta na Jadranu». I to tako da malo zraknu iz helikoptera, pa ravno na korčulansko crno. Potom verbalno odaju priznanja za velike protupožarne uspjehe, nesvjesni koliko znoja pa i krvi treba da se obuzda jedan požar. I oni su kao Seve -cijenjeni, ugledni, dobro plaćeni, a čovjek ne bi mogao reći da našoj državi štede milijune eura. Prije bih rekao obratno.
Nižu se, eto, teme od državnog značaja , a vatrogasci nikako da dođu na red. Što treba učiniti da se to dogodi? Dragi naši saborski zastupnici, biste li voljeli gledati kakav pornić s vatrogascima? I mi štrcaljke za bitku imamo…
Eto, sad na kraju pročitah sve što sam vam htio priopćiti u kolumni. I onda skužih da je to samo još jedan tipično hrvatski komentar – red ironije, red kukanja. Ma, neće biti ništa dok politikantima ne kažemo: nek vam Seve gasi. I mi bi na korčulansko crno.
Ali, vatrogasci to ne bi smjeli. Sjetite se, oni su neizlječivo humani.