Eto, nakon dugog niza godina i Štrcko posjeti Dubrovnik. Lijep je to grad podno Srđa, biser našeg turizma, povijest, kultura – sve je na mjestu. Jeste li znali da grad Svetoga Vlaha ulaže 40 % proračuna u kulturu? Niste, sigurno. Nisam ni ja. A znate li da ima i dobru JVP? E, to sam znao.
Dakle, dubrovački vatrogasci se zovu JVP Dubrovački vatrogasci. Jedna od najvećih briga im je da budu sposobni gasiti unutar stare gradske jezgre Dubrovnika. E, pa tu sada ima jedan problem: pametni stari Dubrovčani ipak nisu predvidjeli razvoj tehnike. Pa su ulazi u grad malo pretijesni. Ne budi lijen, razviše naši profići vozila koja se mogu uvući unutra. Ne, nije ono što ste perverznjaci pomislili: da navalno vozilo ima štrcaljke vazelina da se može provući. Jednostavno, dečki izmjeriše i prispodobiše vozila u suradnji s jednom našom poznatom tvrtkom.
Pa ih sada zezaju da imaju najmanje navalno vozilo na svijetu. Da im treba vazelin da uđu unutra. Da unajmljuju ljude manje od metar šezdeset. Da kad navaljuju na požar, najglavnija im je briga kako pronaći vozilo. Jer je maleno. Ali, znajte: najgori otrov pakira se u najmanje bočice. Tako je to.
U razgovoru s našim dubrovačkim vatrićima dotaknuh se mogućnosti da se napravi vatrogasni motocikl. ŤEj, di si ti Štrcko, pa to je već izmišljenoť – rekoše. Radi sprava u Italiji, za brze intervencije u zapaljenjima vozila. Jao, ljudi, pa dokle ide to smanjivanje stvari? Eto, Japanci napraviše kanistar od 50 litara veličine kutije cigareta. Pa si ti misli… Al’ navalni motocikl – malo previše.
Razmjenjuju se iskustva. Jeste li znali da zbog konfiguracije terena prosječni dubrovački vatrogasac izgleda ovako: ima noge ka’ tovar da može nosit vodu na brijeg, ima grbu kao deva da ne bude žedan tijekom trodnevnih intervencija, koža mu je od azbesta jer često se češe o zapaljeno eterično bilje, uz normalan par ruku ugradio je još nekoliko (kao onaj indijski bog Višnu) da može dohvatiti sve što treba, a i za penjanje dobro dođe. I ima potumplane uši da ne čuje kad mu neki govore da ništa ne radi. Eto, takvi mutanti rade kao profesionalni vatrogasci u Dubrovniku.
Ali, ti moji mutanti ne samo da su dobri dečki, već znaju znanje. I dogovorismo se: napisati ćemo prvi svjetski priručnik za šumske požare. Znam, ima te literature, ali još nitko nije opisao kako gori pojedina biljka, s obzirom na intervenciju vatrogasaca. Biti će to enciklopedija botanike s obzirom na plamen. Yes.
A sada jedna vatrogasna dubrovačka zagonetka: nalazite se na požarištu, po mogućnosti negdje oko Golubova Kamena, odozgor vam nesebični prijatelji državnosti i neovisnosti Republike Hrvatske lansiraju zapaljene gume. Onako, iz ljubavi čiste. Požar bukti, svu ste vodu potrošili, onih siromašnih 25 litara koje ste krvavo dopremili gore. Žedni ste od plamena i vrućine ljeta, iako vas administracija jedne prijateljske supersile uvjerava da globalnoga zatopljenja nema. Gdje ćete se snabdjeti vodom za piće, uz zadan uvjet da tu nema izvora vode? I trgovačkih lanaca.
Odgovor: iz kanadera. Čestitam, osvojili ste milijun kuna.
Dakle, ovaj nevjerojatan odgovor svakako ne bi bio istinit, ili bi bio barem sumnjiv, da nije dio vatrogasnog iskustva nekolicine pripadnika postrojbe. Srećom, čini se da je pošiljka s neba bila slatkovodna. Premda, u silnoj žeđi neki se ne bi ustručavali…
Dakle, pijmo iz kanadera. Čuli smo za pet ambalažu, znamo za limenke, služimo se staklenim bocama. I bukare su dobre. Ne rasušile nam se! Al’, vjerujte, tako se slatko napiti iz kanadera. Živjeli!
Eto, tako radi naš dubrovački primjerak profesionalca. Filmovi se snimaju o nekakvom James Bondu, čija je uzrečica da viski mora biti Ťprotresen, ali ne promiješanť, o Del Boyu iz Mućki koji pije egzotične koktele, dok niz likova iz sapunica preferira samo šampanjac, i to onaj skupi ŤDom Perignonť. A nitko ne snimi film o našem domaćem heroju, koji kaže (raspucalih usana) – ŤVoda, domaća, iz kanadera molimť.
Inače, za kanadere su vezane razne netočne urbane legende, poput one kada vatrogasci na zgarištu šumskog požara nađu tijelo ronioca. Usisao ga je kanader i isporučio Ťna bregeť. Oni koji uporno prepričavaju ovu blesavoću ne kuže da usisne cijevi kanadera nisu te veličine. Ili je ronilac bio fakat patuljak. Manji od jednog spomenutog navalnog vozila.
Ali, urbana legenda o ispijanju prikupljenih kapljica iz kanadera je istinita. I čast mi je što sam sjedio za stolom sa ljudima koji su to morali činiti. To znači da su pravi gasitelji, nesebični ljudi, pravi vatrogasci. To znači da su osobe širokoga duha, koje su pripravne iznijeti vlastiti život kao ulog i reći: ova moja šumica mi je važna. Volim svoj grad, svoj kraj.
Malo zahtjevna paralela: Isusa je vrag kušao u pustinji 40 dana. Vatrogasca vrag kuša svaki dan, sve do mirovine. Kaže mi jedan časni vatrogasni umirovljenik iz mjesta Osojnik ponad Dubrovnika: ŤČetiri puta sam skoro poginuoť. Sva četiri njegova iskušenja u 35 godina rada bijahu šumski požari. Opkolila ga vatra. Plameni dah smrti bio je blizu. I uvijek se dogodilo čudo: vjetar bi promijenio smjer, ili je on sam pametno zaključio da ne treba bježati od vatre, već ravno u nju. Tako bi se domogao spaljenoga tla, gdje više nije bilo neposredne opasnosti.
Sada, u miru mirovine sabire iskustva i kaže – ŤBilo je teško, malo smo imali, danas je vatrogastvo na gumbť. Ali, dodaje – ŤSamo šumski požari – e oni ti se sinko gase samo kad čovjekova noga stupi na terenť.
Osojnik je inače vezan uz ime jednog dobrotvora, koji živi u dalekome Peruu. On se zove Marko Burin. Rodbina široke familije Gverovića, odlučio se na put u daleku zemlju, tamo negdje pedesetih. Ali, sada izdašno pomaže svoj kraj. I stalno priča o Osojniku. U Peruu je sagradio most koji je nazvao ŤOsoynikť. Ta je njegova ljubav za rodno mjesto nezamisliva. A vjerujem da misli i na vatrogasce. U njegovome mjestu ima dosta profesionalaca. Osojnik, koji je toliko pretrpio za vrijeme Domovinskoga rata, danas napreduje i ima osebujnu prisutnost u vatrogastvu Dubrovnika.
Vratimo se temi. Naši stari nisu imali kanadere da ih poje i da gase. Napredak tehnike? Do neke mjere. Svaki će vam, pa i golobradi vatrogasac u Dubrovniku Ťrijetť da kanader radi samo kada je dobro vrijeme, dnevno svjetlo i malo vjetra. Sve ostale nevere i oluje, bjesnilo šumskoga požara, noćne intervencije, vjetrene pijavice u požaru – sve to rješava dobri stari – dubrovački vatrogasac.
Ne zagovaram time omalovažavanje tehnoloških dostignuća, niti obezvrijeđujem naše kanadere. Jer, za njihovu volju i znanje, za njihove uspjehe i požrtvovnost dubrovački vatrogasci imaju samo dobru riječ. Želim samo prikazati tehnološko ograničenje jedne metode gašenja šumskog požara. Te naglasiti značaj jedne prastare tehnologije koja vlada dubrovačkim područjem kada su šumski požari u pitanju. Tehnologije od kada je svijeta i vijeka. Od kada je grada Svetoga Vlaha. I našega Dubrovačkog vatrogasca.
A ima još nešto drevno. Svi će vam ljudi vezani uz vatrogastvo reći da su prva vatrogasna društva nastala tijekom 19. stoljeća. Svade se profesionalci i dragovoljci je li prva bila ona varaždinska profesionalna ili netko drugi. Pa svaka organizacija – udri po svome.
A ja ću vam reć’: prvi su bili Dubrovčani. U vrijeme časne Republike. Godine 1307. u Statutu su donijeli niz pravila vezanih uz vatrozaštitu, tako da se to smatra prvim zakonom o vatrogastvu u Europi.
Zašto to negiramo? Zašto se ponižavamo? Zašto raspravljamo? Imamo prvi splet vatrogasnih pravila, koji nam govori o vatrozaštiti, o dužnosti Republike u nabavi sredstava, o organizaciji građana po kvartovima, o ulozi obrtnika, te o kaznama za palikuće. Slavimo to, budimo ponosni kao da smo izumili kravatu! Ha! A, jesmo? Dobro. Neka smo. Davimo cili svit.
Samo se sada u našoj Hrvatskoj pitajmo: jesmo li na razini Dubrovačke Republike? Ja mislim da Dubrovački vatrogasci sigurno jesu…
Vjerujem da širom Hrvatske ima divnih vatrogasnih priča. Da naši Osječani ne zaostaju. A tek Zagorci. I Podravci su stari vatrogasci. I naši Istrijani. Dalmatinci sa hajdučkim srcem? Da. Svi Slavonci. Zagrepčanci. I Međimurce ne smijem zaboravit. A gdje su tek svi ostali naši dragi vatrogasni prijatelji, Ličani, Siščani, Gorani, Primorci, Otočani? I moje Žabare ne mogu ispustiti (nemojte se ljutiti Karlovčani). Ali, te priče tek trebamo pričati.
Otkrijmo svoju vatrogasnu povijest na nov način. Povezujmo se i razmjenjujmo iskustva. Surađujmo. Poštujmo različitosti. Ali, k vragu, krenimo već jednom! Makar – u Europu.