Dobri su samo portugalski vatrogasci

Imam teške frke da shvatim te žene. To vam ide ovako: dragi, učini ovo, učini ono. Na kraju dana, od deset stvari učinih devet. E, sad, nije štos u onih devet koje sam učinio, nego u onoj jednoj koju nisam. I, slijede sankcije…
Zašto vam pričam o Štrckovom privatnom životu. Pa, zato jer se uvijek mogu povući dobre paralele. Uzmimo naprimjer vatrogasce. Ako pogase na stotine požara, uvijek će mjerodavni političari i dežurni mediji tražiti greške i propuste. Te, nisi surađivao s ovim, nisi poštovao onog, nisi ništa pitao nekog trećeg.
Profesionalna postrojba godišnje ispiše tone papira. To su izvješća o intervencijama, radu, troškovima i sva sila drugih obrazloženja. Svaka lipa mora biti na papiru. Sve to da nas zločesti vatrogasci ne bi prevarili ili poreznim obveznicima uzeli kunu više nego što ih sljeduje.
U braku države i profesionalnih vatrogasaca točno je kao i u pravom braku: zna se tko je gazda, a zna se i tko kičmu lomi. Zna se tko drži banku, a tko je na džeparcu. Zna se tko može trošiti na make-up, a tko mora štedjeti u znoju lica svog. A zna se i tko tuđim mlati…

No, ne želim biti prost. Prostota ionako ima dovoljno na našoj dragoj televiziji. Ili, televizijama. A kad smo već kod toga, moram reći da stalno pratim ovo prvenstvo u nogometu u Portugalu. Ima tu svakakvih cveba u programu. Primjerice – Goran Milić. Ovaj vrli novinar s njuhom za društveno-političke pojave i talentom za nogomet ravnim većini športskih novinara (100 kg, operacija srčanih zalisaka, dvije kutije dnevno) drznuo se u Portugalu napraviti reportažu o – vatrogascima ! Super, povikaše neupućeni, uživajući u Milićevu humanom odnosu prema vatrogascima, tolikoneobičnom za ljude s Prisavlja. Konačno je, eto, netko skrenuo pozornost na nas – poveseliše se ljudi u crvenim vozilima sa sirenama i rotirkama. Ali, friška figa.
Ponajprije, Milić je fasciniran kako u Portugalu ima jako puno ulica nazvanih po vatrogascima. Čude ga brojni spomenici vatrogascima. Zadivljen je na kraju i samim vatrogascima. Ali – samo u Portugalu. Jer, zar ne bi bilo prirodnije da je svoju ljubav prema vatrogascima upražnjavao u Hrvatskoj. Da se čudi što u Hrvatskoj NEMA ulica nazvanih po vatrogascima. Ali ima po političarima. Kako u Hrvatskoj NEMA spomenika vatrogascima. Ali ima političarima. Kako se u hrvatskoj NE dive vatrogascima. Ali se dive tipovima koji su prije rata žicali cigarete, a sada se voze u džipovima…
Lako je otići u svijet na dobroj dnevnici, a onda soliti pamet tipa «evo vidite kako su u Portugalu pametni i kako slave vatrogasce». To je nepotrebno, sve to odavno znamo.
Dva tri «ljuta» priloga o vatrogastvu u Hrvata malo bi zaljuljala stvar. No, to ne treba očekivati od Milića. Prije bi takvo nešto napravio Mladen Stubljar. Milić bi, primjerice, radije napravio reportažu kako na Islandu NEMA korupcije, kako u Švedskoj NEMA nepotizma, kako Švicarci NEMAJU pojma tko im je predsjednik, te kako NEMA problema s Talijanskim izvozom i proizvodnjom uopće. Milić zna da ne treba raditi priloge kako u Hrvatskoj IMA korupcije, kako IMA nepotizma, kako itekako IMAMO pojma tko su nam i predsjednik i premijer i saborski zastupnici (jer valja hvatati veze), te kako IMA problema s proizvodnjom jer gotovo da je NEMA.

Vratimo se zato doma. Ima, kažu Štrckovi doušnici, u jednoj našoj županiji jedna vatrogasna zajednica (gradska i županijska) koja ne piše tone papira kao što to čine profesionalni vatrogasci. Da bi opravdala godišnju svoticu koja se gro dijeli za plaće dužnosnika (čvaraka na ramenima k’o blata) naša draga zajednica napiše (vjerovali ili ne) – dva lista papira. Na oba je nekakvo nebulozno godišnje izvješće o radu. Fotokopirano već više godina (bar desetak). Projekata i planova nema. Ne izvršavaju se zakonske obveze. Jedino vozni park je na nivou. Molim: dva zaposlena – tri auta. Dobrovoljni vatrogasci im ne dobivaju naknadu po satu. Stvar nije na rubu kriminala – već duboko u njemu. Ipak, dečki i dalje haklaju, za razliku od hrvatske nogometne reprezentacije. A hrvatske vatrogasne zajednice nema nigdje. Financijsku policiju ukinuše. Vlada je zaspala. Vatrogastvo u 19. stoljeću bilo je ipak naprednije.
«Neće nas, drugovi, upropastiti klasni neprijatelj, već mangupi u vlastitim redovima»-rekao je jednom (navodno) Lenjin. I, bio je u pravu. Da ga parafraziram: «Neće nas, gospodo vatrogasci, upropastiti požari ili podmetači istih, već mangupi u našim, vatrogasnim redovima».
Šišaš ti sve to. I Gorbačov je jednom zgodno nešto rekao. «Dečki, možemo napraviti svemirski brod, ali nemamo pojma kako napraviti dobre cipele» – reče, a potom propadne Sovjetski Savez. Da ga parafraziramo: «Ljudi, Hrvatska je tako lijepa zemlja koja može poslati Milića u Portugal da radi reportažu o vatrogascima, ali nema pojma kako organizirati pošteno, učinkovito, logično i zdravo vatrogastvo, pa da se onda šalje Milića u Hrvatsku da pravi reportaže o vatrogastvu».
Da ne bi ispalo da citiram samo komuniste, evo i starog američkog desničara Boba Dolea. Na pitanje što je naučio dok je kao mladić živio u jednom malom američkom gradiću, rekao je: «Tamo sam naučio što se smije, a što se ne smije reći.»
E, Bobe, zato Štrcko smije.