U svibnju 1986., prije 21 godine, dogodila se tragedija u Černobilu. U to vrijeme nismo imali znanja o zaštiti i spašavanju kao danas. Štoviše, tadašnji politički sustav SSSR-a nije niti predviđao takve slučajeve. Što se u takvom metežu zapravo događalo? Tek danas to saznajemo zahvaljujući savjesnim pojedincima koji se stavljaju iznad nepostojećeg sustava i priopćavaju nam pojedinosti kojih ni tada, a ni danas nismo svjesni.

Na poprište najvećeg svjetskog nuklearnog akcidenta vodi nas Elena Filatova, ukrajinska novinarka i avanturistica na motociklu. Tekst pod nazivom “Avetinjski grad” napisala je 2004. godine.

Priredio: Mladen Postružnik.

Prolog: Sjećate li se kraja travnja i početka svibnja 1986. godine, kada su u naš rječnik ušli milirendgeni i stronciji, a zahvaljujući do tada anonimnoj znanstvenici dr. Alici Bauman? Sjećate li se psihoze tih dana? U noći 25. na 26. travnja eksplodirao je reaktor u nuklearki Černobil, a broj ljudskih žrtava ostao je nepoznat do danas. I danas ljudi umiru od posljedica najgoreg nenamjernog nuklearnog holokausta (najveći namjerni bombe su na Hiroshimu i Nagasaki) u 20. stoljeću. Doista, kako izgleda Černobil danas i što se zapravo tamo dogodilo?

Naseljavanje za 300 do 900 godina

Da bi se posjetila zabranjena černobilska zona treba pripremiti opremu. To je donekle jednostavno; naš uređaj kojim ćemo mjeriti radijaciju se zove Gajgerov brojač. Ako ga uključite u Kijevu, on će izmjeriti od 12 do 16 mikrorendgena na sat. U tipičnom ruskom ili američkom gradu, očitat ćete od 10 do 12 mikrorendgena na sat, a u centru mnogih europskih gradova 20 mikrorendgena na sat, što je radioaktivnost kamena. Tisuću mikrorendgena čini jedan milirendgen, a tisuću milirendgena čini jedan rendgen; znači da je jedan rendgen 100.000 puta radijacija jednog prosječnog grada.

Doza od 500 rendgena tijekom pet sati je fatalna za čovjeka. Interesantno je da kokoš može podnijeti dva i pol puta veću dozu, a insekti čak sto puta veću dozu.

Taj nivo radijacije se sada više ne može sresti u Černobilu. U prvim danima nakon eksplozije, reaktor je emitirao 3.000 do čak 30.000 rendgena na sat; vatrogasci koji su stigli gasiti požar bili su takoreći sprženi gama zračenjem. Ostaci reaktora su sahranjeni u ogroman sarkofag od betona i čelika, i sad je prilično sigurno ići ovim područjem – sve dok se držite puteva i ne zabadate nos na pogrešna mjesta… Asfalt ne zadržava radijaciju, i to omogućava putovanje u Černobil…

Vratimo se u prošlost. U večernjim satima u petak, 25. travnja 1986, noćna smjena reaktora Černobil – 4 pripremala se izvesti test kojim bi utvrdili koliko dugo turbine mogu nastaviti vrtnjom i proizvoditi energiju ako bi se isključio vanjski izvor napajanja strujom. To je bio opasan test, ali već je i ranije bio izvođen. Kao dio priprema, posada je isključila nekoliko bitnih kontrolnih sistema – među njima i mehanizam za automatsko isključivanje reaktora u slučaju incidenta. Nešto poslije 1 sat ujutro, 26. travnja, dotok rashladne vode je opao, i snaga reaktora je počela rasti. U 1:23 sati, operater je odlučio zaustaviti reaktor, dok je ovaj radio u režimu niske snage. Domino efekt prethodnih grešaka je izazvao iznenadan skok snage reaktora i katastrofalnu eksploziju vodene pare, koja je tisuću tona težak krov na zaštitnoj zgradi reaktora potrgala u komadiće. Neke od 211 kontrolnih šipki su se rastopile, izazivajući tako drugu eksploziju, čiji uzrok je još uvijek razlog neslaganja među stručnjacima, a koja je izbacila fragmente radioaktivnog goriva iz srca reaktora i dozvolila da zrak prodre unutra i zapali nekoliko tona grafitnih blokova.

Kad grafit jednom počne gorjeti, praktično ga je nemoguće ugasiti. Devet dana i 5.000 tona pijeska, bora, dolomita, gline i olova koji su izbacivani iz helikoptera bili su potrebni za gašenje. Radijacija je bila intenzivna, i mnogi od tih hrabrih pilota su umrli. Požar grafita je oslobodio najveći dio radijacije u atmosferu. Zabrinjavajući poremećaji atmosferske radijacije su primijećeni tisućama kilometara daleko.

Razlozi nesreće su opisani kao fatalna kombinacija ljudske greške i nepouzdane tehnologije. Andrej Saharov (sovjetski nuklearni fizičar, disident i borac za ljudska prava; 1921. – 1989.) je izjavio da je černobilski incident pokazao da naš sistem ne može upravljati modernom tehnologijom.

U skladu sa dugom tradicijom sovjetske pravde, svi radnici iz smjene su uhapšeni, bez obzira na udio njihove krivice. Ukupno 25 radnika te noćne smjene umrli su kasnije od posljedica zračenja.

Černobil će ostati radioaktivan u najmanje sljedećih 48.000 godina, ali ljudi mogu ponovo početi naseljavati ovaj dio Ukrajine i Bjelorusije već nakon otprilike šest stotina godina – tri stoljeća manje ili više. Stručnjaci predviđaju da će se najopasniji elementi do tada razložiti – ili će se dovoljno razrijediti zrakom, tlom i vodom ostatka svijeta. Ako bi vlade tih zemalja na neki način pronašle novac i političku volju da financiraju istraživanja, možda bi bila otkrivena metoda za neutralizaciju ili čišćenje kontaminacije i prije tog roka. U suprotnom, naši daleki potomci će morati pričekati da razina radijacije sama od sebe padne na prihvatljiv nivo. Najpovoljnija znanstvena procjena kaže da će to biti za tri stotine godina… ali neki kažu devet stotina godina.

Vožnja spaljenom zemljom

Radijacija se neravnomjerno rasporedila nakon eksplozije, kao na šahovskoj ploči, ostavljajući neka mjesta da žive, a druga mrtva. Teško je reći gdje počinje zemlja iz legende. Po meni, počinje iza ovog mosta. Ovo je mrtvo selo na oko 50 km zapadno od reaktora. Nivo radijacije ovdje iznosi 50 do 70 mikrorendgena na sat, što je već previše da bi ljudi mogli opstati. Svi putevi koji vode u nenaseljena mjesta su blokirani.

Ovaj starac koji vozi zaprežna kola živi u černobilskom području. On je jedan od njih 3.500 koji su odbili da odu odavde, ili su se vratili u svoja sela nakon eksplozije 1986. Divim im se, jer je svako od njih filozof na svoj vlastiti način. Ako ih pitate plaše li se, reći će vam da će radije umrijeti u svojoj kući od radijacije, nego na nekom tuđem mjestu od bolesti. Oni jedu hranu iz svojih vrtova, piju mlijeko svojih krava, i tvrde da su zdravi… ali ovaj starac je jedan od samo njih 400 koji su ostali živi do sada. I možda će se uskoro pridružiti broju od 3.100 svojih susjeda koji zauvijek počivaju u svojoj zemlji. Pokazuje se da su ovdje najhrabriji umrli prvi. Možda je svuda tako.

Ovo je jedan od službenih kontrolnih punktova koji vode u mrtvu zonu. Za ulazak u zabranjenu zonu je potrebna posebna dozvola.

Koliko je ljudi umrlo od radijacije? Nitko ne zna, čak ni približno. Službeni izvještaji i dalje navode oko 30 žrtava, ali neslužbeni izvori govore o 300.000, a ponekad čak 400.000 žrtava! Ljudi i danas umiru, pa broj vjerojatno nikad neće biti poznat.

Vatrogasna vozila se nikad nisu vratila u svoje garaže. Vatrogasci se nikad nisu vratili svojim kućama. Vatrogasci su prvi stigli na mjesto nesreće, i mislili su da je to bio običan požar. Niko ih nije upozorio sa čime imaju posla. I oni su, poput radnika nuklearke, pilota i spasitelja doslovce spreženi radijacijom.

Poslije vatrogasaca, došli su ljudi koje su nazivali Ťlikvidatorimať. Njihov je zadatak bio sanirati mjesto nesreće. Prve godine, više od 650.000 likvidatora je čistilo mjesto katastrofe. Mnogi od njih su se razboljeli, a neke procjene govore da je izmedu 8.000 i 10.000 likvidatora umrlo od posljedica zračenja kojem su bili izloženi u černobilskoj elektrani. U tu grupu spadaju i oni koji su izgradili zaštitni plašt preko uništenog reaktora broj 4, nazvan SARKOFAG.

Kako su se regrutirali? Pa, uglavnom iz redova vojske. Posao na krovu bio je najkraći posao od svih, trajao je samo dvije minute. Vojnicima je bio ponuđen izbor kako ispuniti svoju vojničku dužnost: prva mogućnost je trajala dvije godine pod paklenom kišom metaka, raketa i bombi u Afganistanu, a druga je trajala dvije minute pod tihom, mirnom i nevidljivom kišom gama zraka na krovu reaktora broj 3. Mnogi su izabrali ovu drugu opciju… Tako su postali tzvŤbiorobotimať, ljudima koji su žrtvovali zdravlje i živote da bi se lokacija koliko-toliko sanirala.

Što se događalo nakon eksplozije?

Tijekom narednih devet dana, od ukupno 140 tona goriva u reaktoru, oko 8 tona je izbačeno iz reaktora, zajedno sa grafitom, koji je također bio radioaktivan. Gorivo je pored urana sadržalo i druge visoko radioaktivne elemente, produkte fisije tijekom rada reaktora; među njima i plutonij. Takođe, pare radioaktivnih izotopa cezija i joda su dospjele u atmosferu, prilikom eksplozije i zbog kasnijih požara.

Prvi prioritet vlasti je bilo gašenje požara, kako bi se spriječilo njihovo širenje na susjedne reaktore, koji su i dalje radili. Lokalni vatrogasci su do 5 sati ujutro uspjeli ugasiti sve požare, ali po stravičnoj cijeni: mnogi od njih su bili ozračeni i vrlo brzo su podlegli posljedicama zračenja.

Razaranje nije izazvala nuklearna eksplozija, vec eksplozija vodene pare i možda neke kemijske reakcije, tako da je sve bilo ograničeno na reaktor broj 4. Reaktor broj 3 je nastavio raditi još nekoliko sati, a preostala dva još nešto duže, dok nisu kontrolirano ugašeni, zbog opasnosti po osoblje zbog prekomjernog zračenja.

Sljedeći korak bio je pokušaj da se ohladi razoreno srce reaktora. Užareni grafit, dodatno zagrijavan preostalim gorivom u reaktoru, bio je izložen zraku, i drugog dana je počeo sagorijevati na nekoliko mjesta. Cijevi za rashladnu vodu su bile uništene, tako da je pokušaj da se srce reaktora ispuni vodom propao. Vlasti su zato odlučile zatrpati srce, i od 28. travnja do 2. svibnja, nekoliko stotina helikoptera je nadlijetalo reaktor, izbacivši oko 5.000 tona olova, pijeska, gline i vapnenca.

I zbilja, zarobili su srce, ali, kao kad šalicu vrelog čaja prekrijete tanjurićem, zarobili su i toplotu, i gorivo je ponovo počelo opasno se zagrijavati. Zbog toga je odlučeno da se upumpava dušik na dnu srca reaktora, i time je konačno postignut željeni cilj – zaustavljena je grafitna vatra i ohlađeno je gorivo.

Druga stvar koja je brinula vlasti bio je veliki bazen sa vodom, koji se nalazio ispod reaktora, povezan sa svim cijevima kroz koje je cirkulirala rashladna voda čija je svrha bilo zarobljavanje radioaktivnih čestica, koje je sadržala vodena para u slučaju havarije. Plašili su se da će rastopljeno gorivo dospjeti do njega, izazivajući još jednu eksploziju vodene pare, i stoga su poslali hrabre ronioce da otvore ventile na dnu bazena i isprazne ga. Inženjera Alekseja Ananenka, koji je znao gdje se nalaze ventili, i Valerija Bezpalova pratio je Boris Baranov sa zadatkom da im osvjetljava put lampom, ali se ona pokvarila u tijeku rada i ostavila ih da se snalaze u mraku. I zaista, kasnija promatranja su pokazala da su to strahovanje i akcija ronilaca bili opravdani – dio rastopljenog goriva je iscurio iz srca, rastopio betonske podove i zidove sa kojima je došao u kontakt, ispunio bazen i prostorije ispod reaktora te kasnije ponovo očvrsnuo nakon hlađenja, u vidu lave.

Nuklearni požar je stvorio radioaktivni oblak koji se proširio iznad cijele Europe. Prvi nagovještaj o ogromnoj emisiji radioaktivnih materijala je došao iz Švedske, gdje su radnici u nuklearnoj elektrani Forsmark, oko 1.100 km udaljenoj od Černobila, detektirali radioaktivne čestice na svojoj odjeći i počeli provjere nuklearnih elektrana.

Komunisti koji su tada bili na vlasti zataškavali su nesreću. U Kijevu, prisiljavali su ljude da učestvuju na njihovoj dragocjenoj glupoj paradi za 1. svibnja, blagdan rada. Tada su obični ljudi počeli slušati vijesti o nesreći sa inozemnih radio stanica ili od rodbine onih koji su umrli. Stvarna panika je počela u nedjelju, čak deset dana nakon nesreće. Partijski rukovodioci s obiteljima već su poodavno zbrisali. Informaciju koju su imali nisu dali običnim ljudima. Ljudi koji su bili izloženi enormno visokim dozama nuklearnog zračenja u prvih desetak dana, dok je to još bila državna tajna,uključujući i neokrivljene posjetioce području, umrli su ili su imali ozbiljnih zdravstvenih problema.

Gradić Pripjat je osnovan 1970. i nalazi se 4 km sjeverno od reaktora. Tu je živjelo 48.000 ljudi koji su voljeli svoj grad. Godine 1986., to je bilo moderno mjesto, sa zelenilom i ugodno za život.

Zračenje na dan evakuacije u Pripjatu je službeno bilo 1 rendgen na sat, ali ljudi kažu da je bilo punih 7 rendgena na sat. A to nije isto, jer u prvom slučaju, ozračena populacija umire nakon dva do tri mjeseca, a u drugom nakon nekoliko dana.

Evo nas danas ovdje. Na prvi pogled, Avetinjski Grad (kako su nazvali Pripjat) izgleda kao i svaki normalan grad. Tu je taksi stanica, trgovine, nečiji oprani veš visi na balkonu i prozori su otvoreni. Ali onda vidim slogan na zgradi: “Lenjinova partija ce nas voditi do trijumfa komunizma”… i shvaćam da su ti prozori bili otvoreni proljeću travnja 1986. Pripjat još pripada Sovjetskom Savezu!

Mnoge građevine nisu sigurne zbog sklonosti padu, ili imaju zarobljene džepove intenzivne radijacije. Opasno je ulaziti u njih bez dobrog brojača radijacije – predmeti mogu biti jako kontaminirani, naročito u stanovima čiji prozori gledaju prema nuklearki. Postoje i mjesta na koja se niko ne usuđuje doći. Takva mjesta su Crvena šuma i gradsko groblje. Ljude koji su tamo sahranjeni, rođaci ne mogu obići, jer je, osim ljudi, tamo pokopano i prilično radioaktivnog grafita iz srca reaktora. To je jedno od najotrovnijih mjesta na Zemlji.

Sirena se u Pripjatu oglasila te nedjelje po tragediji. Djeca su odmah morala ostaviti svoje omiljene igračke. Ljudi su morali napustiti sve, od fotografija svojih djedova do automobila. Odjeća, novac i putovnice su im bili zamijenjeni od strane državnih službenika.

Nevjerojatno, ljudi su imali kuće, motocikle, garaže, automobile, vikendice, imali su novac, prijatelje i rođake. Imali su živote. Svaki je imao svoje mjesto pod suncem. A onda je to sve isparilo za samo nekoliko sati, i cijeli njihov svijet se raspao u komadiće…

Nakon nekoliko sati drmusanja u vojnim vozilima, stajali su ispod tuša, ispirući sa sebe radijaciju. A onda su zakoračili u novi život, goli, bez kuće, bez prijatelja, bez novca, bez prošlosti i s vrlo neizvjesnom budućnošću.

Kad je gradska sirena utihnula u nedjelju ujutro, pokazao se rezultat masovne panike. Dok je policija naokolo evakuirala svakoga, banke, pa čak i zlatarske radnje su prošle prilično neopaženo. Trgovina elektronikom pak je ispražnjena u roku od nekoliko sati. Policija je počela hvatati pljačkaše tek krajem svibnja, kad su se radioaktivni televizori pojavili u zalagaonicama u Kijevu.

Nitko nikada nije bio kažnjen zbog prikrivanja istine od javnosti.

Samo ljudi iz nuklearne elektrane su kažnjeni. Šest radnika elektrane osuđeni su po raznim optužbama na 2 do 10 godina. Pomoćnik glavnog inženjera djelomično je priznao krivicu; “Kriv sam, ali je kriv i sistem”, rekao je on na suđenju.

Dolazim konačno u gradić Černobil. Gajgerov brojač mjeri od 20 do 80 mikrorendgena, zavisno gdje se nalazite. Ovo mjesto je ono što ja zovem zombi – gradom, što znači da je cjelokupno stanovništvo evakuirano u svibnju 1986. Nakon toga, gradić je bio očišćen, i postao je baza za radnike nuklearne elektrane. Neki od njih još uvijek žive ovdje, paradoksalno, ovo je najsigurniji dio zone.

Tijekom vremena nuklearnih padavina, glavni faktor je bilo širenje pomoću vjetra. Vjetar je sijao smrt u nekim mjestima, a slučajno poklanjao milost drugima. Černobil je udaljen samo 12 km zračne linije južno od reaktora. Prvih dana nakon nesreće, nivo radijacije nije bio visok. Značajna činjenica, imajući u vidu da je radijacija iz Černobila tada već pogodila sjever Evrope. Ali to je još uvijek bila tajna, i Šveđani su počeli tražiti izvor pojačane radijacije u svojim nuklearnim elektranama. Trebalo im je dosta vremena da otkriju da se nešto dogodilo u sovjetskoj nuklearki…

Prvog svibnja, vjetar je promijenio pravac, i jutarnja mjerenja ovdje su pokazala 24 milirendgena na sat. Radioaktivni oblaci su prohujali iznad ovog mjesta, ubili ga i krenuli u Kijev, na našu čuvenu prvomajsku milirendgensku paradu za praznik rada.

Dolazim blizu reaktora. Očitavanje na asfaltnoj podlozi je između 500 i 3.000 mikrorendgena, zavisno gdje stojite. To je 50 do 300 puta veće od radijacije prirodnog okruženja. Ako pođem naprijed 10 metara, Gajgerov brojač će iskočiti iz svog mjernog opsega. Ako pođem dalje, nekoliko stotina metara naprijed prema reaktoru, radijacija je 3 rendgena na sat – 300.000 puta više od uobičajene. Ako nastavim koračati dalje prema reaktoru, počet ću bliještati u sumraku. To je neka vrsta čarolije, kad netko ode u motociklističkoj kožnoj odjeći, a vrati se kao vitez u blistavom oklopu.

Je li opasnost prošla?

Elektrana je potpuno zatvorena 2000. godine. Uskoro se mora izgraditi novi sarkofag, jer je prvobitni brzopleto konstruiran, i raspada se. Samo mali dio radijacije unutar njega je dospio van. Mnogi znanstvenici vjeruju da je preko 90 % te sile još uvijek ispod sarkofaga. Dio ostatka radioaktivnog goriva unutra ima nadimak „slonova noga”, zbog svog karakterističnog oblika. Oko 190 tona urana i 1 tona posebno opasnog plutonija još uvijek je tamo, i ako veliki, zli nuklearni slon ikad zakorači van, bićemo u velikim nevoljama…

Čula sam i da je sa svim tim betonom od koga je napravljen, sarkofag pretežak… jednog dana bi mogao propasti, dospjeti u podzemne vodotokove, i ostaviti Europu bez pitke vode.

Sarkofag će ostati radioaktivan još najmanje 100.000 godina. Trajanje egipatskih piramida je 5.000 do 6.000 godina. Svaka kultura ostavlja nešto čovječanstvu, nešto besmrtno; judejska epoha nam je ostavila Bibliju, grčka kultura filozofiju, Rimljani su doprinjeli zakonu, a mi ostavljamo Sarkofag, konstrukciju koja će nadživjeti sve ostale simbole naše epohe, i može trajati duže od piramida.

Očitavanje Gajgerovog brojača nam govori više nego čitanje izvještaja UN-a, ali manje nego čitanje knjige prirode. A čitanje knjige prirode u Černobilu je lako, ovdje činjenice same po sebi govore istinu… Gdjegod da se okrenem,sudaram se sa činjenicom da je život ovdje zabranio, stavio izvan zakona ljudska bića. Naprežem svoj sluh, nadajući se odgovoru, ali sve što čujem je glas Prirode, koji zvonko govori ljudskoj rasi – NISTE MI POTREBNI!

O autorici:

Poznata pod nadimkom “Gamma Girl” Elena Vladimirovna Filatova, rođena Ukrajinka, bori se za istinu o posljedicama nuklearne katastrofe u Černobilu, za očuvanje okoliša i svijest ljudi o opasnostima nuklearne energije. Otac joj je – nuklearni fizičarČernobil danas